Osnovno o podnom grijanju

Osnovno o podnom grijanju

Moderni sustavi podnog grijanja koriste elemente električnog otpora (tzv. električni sustavi) ili tekućinu koja teče u cijevima (tzv. hidronski sustavi) za zagrijavanje poda. Bilo koji tip može se instalirati kao primarni sustav grijanja cijele zgrade ili kao lokalno podno grijanje. Neki sustavi omogućuju grijanje pojedinačnih prostorija kada su dio većeg višesobnog sustava, čime se izbjegava rasipanje topline. Električni otpor može se koristiti samo za grijanje; kada je potrebno hlađenje prostora, moraju se koristiti hidronički sustavi. Druge primjene za koje su prikladni ili električni ili hidraulični sustavi uključuju otapanje snijega/leda za šetnice, prilaze i sletišta, kondicioniranje travnjaka i nogometnih igrališta te sprječavanje smrzavanja u zamrzivačima i klizalištima. Dostupan je niz sustava i planova podnog grijanja koji odgovaraju različitim vrstama podova.

Električni grijaći elementi ili hidronički cjevovodi mogu se uliti u betonsku podnu ploču („sustav lijevanog poda” ili „mokri sustav”). Također se mogu postaviti ispod podne obloge (“suhi sustav”) ili pričvrstiti izravno na drveni pod (“podni sustav” ili “suhi sustav”).

Neke poslovne zgrade dizajnirane su tako da iskoriste toplinsku masu koja se grije ili hladi tijekom sati izvan najvećeg opterećenja kada su cijene komunalnih usluga niže. S isključenim sustavom grijanja/hlađenja tijekom dana, betonska masa i sobna temperatura kreću se gore ili dolje unutar željenog raspon. Takvi sustavi poznati su kao toplinski aktivirani građevinski sustavi (engleski Thermally Activated Building Systems – TABS).

Izrazi radijacijsko grijanje i radijacijsko hlađenje obično se koriste za opisivanje ovog pristupa jer je zračenje odgovorno za značajan dio rezultirajuće toplinske udobnosti.